Uvijek kad završi ljetovanje na moru, teško mi se vratiti u Ivanić. Mora mi nikada dosta, a ni onih dana (i noći) kad je čovjek neopterećen problemima, svakidašnjim stvarima i obavezama. Kad je, ono što naš narod lijepo kaže, „mozak na paši“. Tu opuštenost i odmor u svakom smislu te riječi bih htjela zadržati čim više. No, ne ide. Vratiti se mora.
Sam put prema Ivaniću obično proteče nevoljko i pomalo sjetno. Raspoloženje se mijenja tek na autoputu kad ugledam „svjetla velegrada“ . Svjetla Etana i dva crkvena tornja u daljini. Nekako bude odmah toplije pri srcu od tog pogleda.
Zatim se nastavlja kod skretanja za Ivanić. Kao da mi je najvažnija stvar na svijetu, moram pogledom potražiti njihalicu. Znam se razočarati ako je u šikari i grmlju pa se ne vidi jasno, ali već sam pogled na bilo koji njen dio me oraspoloži i ispuni veseljem što se vraćam u svoj grad. Osim toga, ma tko uopće ima njihalicu Samo mi. I Teksas. A on se ne računa.
Uspravna i vrlo budnim okom dok se vozimo po Ivaniću gledam na sve strane. Možda baš sad naiđe netko poznat, za što je priznajem vjerojatnoća vrlo mala, ali bi veselje bilo vrlo veliko. Uvijek se čudim jednoj te istoj stvari, pogotovo ako dolazim iz Dalmacije: kako nam je Ivanić zelen. Stvarno je. Kamo god pogled krene, zeleni se drveće, trava, živice, dvorišta. I odmaram oči na tom zelenilu.
Pa mi je od svega toga puno srce i nekak mi je baš drago da sam se vratila. Zbog svjetla Etana, njihalica, zelenila, Ivanićgrađana, a najviše zato što je tu lijepo. Tu je dom.
Sanja Mladiček
