U mojoj obitelji, žene su se brinule o svemu, ulijevale sigurnost, borile se za opstanak. Zato često pišem i sjećam se svoje majke.

U jednoj pjesmi sam o njoj napisala:
“Staze koje je krčila,
dočekuju nepoznate ljude.”

Doslovno je to radila, znala je raskrčiti teren zarastao u trnje, kupinu, lijesku, grab i tu zemlju pretvoriti u blagodat. Prehranjivala nas je svojom nesalomljivošću. Dužna sam ponositi se i u sjećanjima je oživljavati.

Jedan čovjek, muškarac, dobrica mog života bio je moj tata. Skroman, samozatajan pilanski radnik, uvijek u maminoj hrabroj sjeni, ali nikada nije zaostajao u dobroti.

Jučer je bio dan svetog Josipa, Dan očeva. Meni je priča o životu svetog Josipa, inspirativna baš zbog te skromnosti, rada s drvetom koji me podsjećaju na moga oca. U mladosti sam se rastala s njim. Sjećanja mi blijede, često ih budi miris sirovog drveta, trag piljevine koji je ostavljao iza sebe po dolasku s posla.

U Ivanić-Gradu, u kojem sam svila sigurno obiteljsko gnijezdo, pozitivne priče o očevima vidim u šetnjama mladih obitelji Zelenjakom.

Da bi životi tih obitelji zadržali svoje zajedništvo duhovno se brine “Zajednica sv. Josipa” organizacijom susreta muževa i očeva župe Svetog Petra.

Bili mi vjernici ili ne, svi smo osvješteni, u ovim pandemijsko- ratnim vremenima, da je obitelj najveća svetinja, a svako dijete božanski dragocijeno.

Kako promijeniti svijet na bolje u ime svih naših očeva, nasljednika tihog božanskog strepitelja, svetog Josipa?!