Šetnica teče Ivanićem. Pokreću je stanovnici. Koliko potišteni, povučeni i rastreseni svakodnevicom bili, sunce koje je zasjalo, najavljuje dan koji u svima izaziva radost. Osjeti se da Božić dolazi. Božić vole i oni koji vjeruju u Isusovo rođenje i oni koji u ime Božića dobivaju i koriste slobodne dane, odmotavaju darove, organiziraju proslave i druženja, a manje ih zanima tko je navijestio radosnu vijest, a tko je slijedio sjevernu zvijezdu i poklonio se najvrednijim što je imao, pred skromnom štalicom u kojoj je snivalo djetešce.

Božić živi na društvenim mrežama, njemu u čast danima se objavljuju kolači, domaćice se hvale zalihama kolača koje su pripremile. Meni nikako ne uspijeva pohvaliti se zalihom, jer koliko god vrsta proizvodila, moji kušači smanjuju hrpice u kutijicama, a ja se smijem, smijem se, za njih i radim.

Nije li Božić dobrodušnost, nezamjeranje i širokogrudnost? Veselje? Ozaruju me ljudi, mladi, zažareni prolaznici s ukrasnim roščićima u kosi. Razgaljuje me pomisao, da sve više susrećem ove naše prave roščiće o kojima slušam iz priča o svojim goranskim šumama. Manje ljudi sam susrela s razgranatim sobovskim rogovima. Rast rogova u srnjaka povezan je sa ljubavnim igrama i izaziva brojne probleme srninim mladcima. Goranske šume bogate drvećem upile su mnoge ožiljke na svojoj kori od češkanja mladih zaljubljenih glava, a tko bi mogao bezbolno odoljeti nekoj ljepotici srni.

Isto je i s jelenima i njihovima damama košutama.

Kako sada reći da nošenje roščića u kosi za vrijeme blagdana nije u našoj tradiciji slavljenja Božića. Uši mi probijaju izjave ljudi koji ne mogu smisliti orašare, drvene vojnike koji pripadaju njemačkoj ili austrijskoj kulturi, kao da na našem području nekada nisu gospodarili, oni čije su porijeklo nijekali domoljubi, ali svoju tradiciju su širili. Kako uz Božić može ići rečenica: mrzim orašare ili negativna sintagma: ružne lutke, od koje je nastala najljepše stvorena božićna baletna bajka.

A što je zapravo hrvatska božićna tradicija? Moje djetinjstvo u Vrbovskom obilježile su pranje prozora i „firunge“, Ivanićani bi rekli „firange“. Na moju nesreću ili sreću mojih roditelja koji su ostvarili pravo na njega, živjela sam u stanu sedamdesetih, koji se dičio ogromnim staklenim površinama i bezbrojnim vratima, koja su se moja majka, i sve njene susjede potrudile nakititi što većim brojem zavjesa, štrikanih tabletića i ukrasa. Uoči Božića, iako je vladao ateistički socijalizam, u našoj zgradi se udaralo čistim krpama i mirisnim vodicama po staklenim površinama. Toliko se ta manija uvukla u krv vrijednih domaćica, da sam u studentskim danima i počecima hrvatske države, izmišljala bravurozne izvedbe na fakultetu ravne doktorskim radovima, samo da se izvučem od struganja po već izlizanim okvirima prozora i redanju kukica zavjesa bez broja, maštajući Božić uz tople kamine uz finu klopu koju sam pamtila sa slika Studija, koje su moji redovito kupovali zbog tjednog TV programa.

Koliko su me mrcvarile pripreme za Božić, obožavala sam ići na polnoćku. U crkvi su uvijek bile složene jaslice i crkva je uvijek bila otključana. Jaslice su dolazili gledati i oni koji su vjerovali u rođenje malog Boga, oni koji su glumili da ne vjeruju, te oni koji su iskreno živjeli svoje bezvjerje.

Orašari, firunge, roščići, lampice možda nisu Božić, ali sve je to nečija radost. Riječ Božić, mali Bog, rođenje, djetešce, nikako u svom iskazivanju ne prihvaća riječi mržnje, crnila, neprihvaćanja.

Radujte se, narodi!

Sretni bili, dragi ljudi! Zagrlite svoje najdraže, pomolite se za zdravlje bolesnima ili bar na njihovo ozdravljenje iskreno mislite. Božić možda nisu orašari, lampice i roščići, ali jesu neiskvareni, neokaljani jednostavno dobri ljudi. Pružite si ruku u ovoj božićnoj noći….

/Željka Bitenc/