Ponekad se osjećam kao zrnce obuhvaćeno vrtlogom izlijeva mržnje i beskorisnih riječi koji teku iz otvorenih usta lica bez oblika i okružuju me, vuku prema bezdanu nesuglasica i oprečnih mišljenja. Ne zna se tko je glasniji podržavatelji cijepljenja – cijepljeni ili oni kontra. Za mene je buka koju podižu preglasna. Nismo li na istoj strani – svi panično želimo ostati zdravi.

U sveopćem metežu u koji su se pretvorili naši životi nakon proglašenja pandemije virusnog nametnika u cijelome svijetu, u niskom startu sam za bijeg:
Sjećam se da mi je mama dok sam bila skroz mala uvijek kod temperatura, gripa i prehlada kuhala kamilicu.
Ne brzinsku iz filter vrećica, već brižno pripremljen zlatni mirisni produkt prstima protisnutih suhih cvjetova.
Donosila nam ih je baka iz Špehara, malog sela u sred šume u blizini Bosiljeva, sačuvanog od onečišćenja svjetlosti, prometa i buke.
Brala ih je i redovito iznova sijala u netaknutim vrtačama u okolici svoga sela.
Zamišljala sam njene „kamiličnjake“ uvijek obasjane suncem.

Lelujali su mali cvjetovi na grmolikim stabljikama. Bezbrižni povjetarac raspršivao je bijele lati i činio dan čudesnim.
I sada me prožima osjećaj ugode na sjećanje maminih receptura: mlake prokuhane cvjetove na domaćoj krpici stavljala je na moja prsa, a mirisnim čajem gasila žeđ.

Uvjerena sam da mi je to blagotvorno bockanje protkano zamišljajima cvjetnih udolina uvijek donosilo izlječenje.
Sretne li mene kada uspijem pronaći neku baku koja nudi mirisnu vrećicu, “moj madeleines”, moj povratak u bezbrižnost.
Kada bi me od galame mogao čuti, ovaj brižni ritual utišao bi glasove bijesnog Svijeta.

Ne sumnjam u ishod.

Sutra idem u potragu, ima li kamilice na ivanićkom placu?