Najviše na svijetu volim jesti jabuke. Mnogi kažu nema ništa zdravije: “Jedna jabuka na dan, doktor iz kuće van.” Za mene predstavljaju okrijepu, osvježenje, uživanje, ali i brzinu, okretnost, ispunjen dan, radost, osmjeh, marljivost.
Imam puno zaduženja kroz dan, tjedan, ali u zadnje vrijeme, na kraju svakoga, dokotrljam se do sportske dvorane. Rukomet je novi san u kojem živim. Tu susrećem i radim s prijateljima, poticajnim marljivcima koji slobodno vrijeme ulažu u razvoj rukometa u našem mirnom, ali na sportaše vrlo ponosnom gradu.
Žerka, ivanićka sportska dvorana, zdrava je jabuka, oaza osvježenja, vrijedne mladosti, koja živi svoje sportske zamišljaje i bježi od surovosti svakodnevice, kojoj nitko od nas ne može pobjeći.
Sinoć sam uletjela u to osvjetljeno grotlo mladosti i hormona. Prijateljica Irena jurila je na sve strane, sinhronizirala više obveza odjednom. Sad je bila na tribinama, raspoređivala majice, sad dogovarala testiranje necijepljenim igračicama, fotografirala rezultate, prijavljivala, odjavljivala, brinula jesu li svi sve odradili. Povezivala potrebe trenera, informacije od mudrog nam Krešimira, svestranog Yogija, vjerne Ivete, oštre blagajnice Kate, staloženog tate Gorana. Pored mojih kćeri-rukometašica i njihovih nasmijanih suigračica, Irena je moje rukometno nadahnuće. Ona sve može, zna i odrađuje. Ponekad u tišini, prikriveno, a ponekad glasno da se sve praši.
U Žerki zaboravim sve dnevne boljke, podivljale Covid brojke. Pogled mi odvlače igračice ŽRK Ivanić. Vesele su, opuštene. Zabavljaju se kroz rad. Jurišaju po terenu za velikom pilates loptom i jedna drugu izazivaju, pobjeđuju.
I smiju se.
Trener im zadaje zadatke, ali nema tu muke, čista doza zabave. Zdravog, neprikosnovenog sporta. Ugođaju, rasprskavajućem sladu sočne jabuke, pridonose i mladići, igrači Muškog rukometnog kluba, s netom završenog treninga. Neki se još rastežu na rubu i nestašno bacaju pogled na djevojke na terenu. (U povjerenju: pogledi im ne ostaju neuzvraćeni), drugi buče, otvaraju, lupaju vratima svlačionica, pjevaju, zvižde.
Sreća je pronaći se u tom svijetu i podržavati djecu, pomagati im od prvog griza sočne sportske jabuke.
/Željka Bitenc/
Željka Bitenc
Željka Bitenc je završila Prometni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, objavila petstotinjak tekstova uz Milenijske fotografije Šime Strikomana, kao i za Terra Croaticu, tiskane su joj i dvije knjige poezije: „Ružičnjak pored mora“ i „Cvitak i more“, autorica je velikog broja tekstova i pjesama objavljivanih u elektronskim medijima i književnim časopisima. Njezini su tekstovi objavljivani za potrebe brojnih sportskih i humanitarnih udruga diljem Hrvatske, te su se pod okriljem projekta Milenijske fotografije objavljivali u časopisu Meridijani.
