Ako ste jedan od onih ljudi kojima je posao i radni vijek bila čista doza zadovoljstva, testiranja vaših sposobnosti, da ste počesto pomišljali kako radite za plaću baš ono što biste i inače radili bez obzira na tekući račun, ovo nije priča za vas. Vi ste uspjeli spojiti svoje talente i svoje hobije kao profesiju.

Vi ste znali uživati u dnevnim izazovima, savladavati ih, naravno, u skladu sa svojom inteligencijom i intuicijom, svojim sposobnostima, imaginacijom, točnošću i brzinom.

Ali vi ste, zapravo, manjina, makar niste dostigli razinu zaštićenosti pozitivnim manjinskim pravima, jer ste zalutali u svijet onih kojima je sve, uglavnom, bilo jako teško, tako naporno do boli i sažaljenja, od silnih gutanja tableta za uzmake do poslova površno odrađivanih u stilu: nitko me ne može platiti koliko ja mogu zabušavati, koliko mogu svojom komocijom /to je samo pristojnija riječ za lijenost/ provoditi poslovne dane u izmaglici nerada, neinventivnosti, između placa i frizerskih salona, brbljarija, ispraznih mučenja mozga iščitavanjem jutarnjih naslova, prežvakavanjem tračeva u kojim su svi drugi na pogrešnoj strani osim – naravno – vas!

Sada bi pisac mogao zapisao rečenicu: „Vidi mene kako plaćica ide a ja presuđujem o životu drugih kao da sam sudac Vrhovnog suda“, ali pisac baš to neće jer je „ljudima osuđenim na život“ odavno već sve napisao A. P. Čehov.

I onda se iznenada probudite jer ste sanjali kako vas netko u nekoj trgovini zazove imenom u kojem se niste prepoznali: Halo, Penzimire, pa gdje si Penzimire, umirovljeni penziću, pa otkad ti radiš kao skretničar između polica!?

I sam se svakodnevno sudaraš s umirovljenicima kojima je izlazak u trgovinu nadomjestak za sve one propuštene kazališne i filmske predstave koje nisu odgledali, sve one knjige koje nisu pročitali, sve one propuštene prigode i prilike da se obrazuju kao osobe kako, čak niti u tim zrelim godinama, ne bi postali živa dosada i zanovijetala, koja ne bi krala dane i bogu i sebi, i ne bi razbudili zajedljivost kada netko živi punim životom i putuje slobodnim prostranstva načitanosti i dostupnih svjetova a da mu ne prigovaraju kako guzica želi vidjeti puta jer njima je dovoljan krajolik što im rečeni dio tijela nudi, više puta dnevno, kada zasjednu na zahodsku školjku.

Ipak dajte mira tim penzićima i umirovljenicima, svim Penzimirima kada se podboče u trgovinama na nekom raskrižju polica i zabavljaju se motrenjem što se to zbiva u potrazi za gubljenjem vremena, svim onima koji, gotovo, stignu ispričati svoj teški život ili svoje trenutne traume blagajnicama koje postaju psihoterapeuti dok otkucavaju račune kako bi nastao što manji zastoj.

I da se ne lažemo: kada se spomenu dosadni penzići, oni to nisu nastali odlaskom u mirovinu, oni su takvi bili i tijekom radnog vijeka, oni su uglavnom bili nevidljiva većina bez inicijative koja je znala raditi samo po naputcima svojih šefova.
Kako bi rekli naši stari mudri Ivanićani: Svaka rit i tako dojde na svoj šekret.

/Jadranko Bitenc/