UMJESTO UVODA
Zadnji puta u predstavljanju nisam napisao jednu bitnu stvar. Tekstovi koji su bili ili će biti objavljeni u kolumni „Nešto drukčije“ su isključivo moji OSOBNI stavovi i moja su OSOBNA promišljanja. Govorim to zbog toga da preduhitrim zabune, ljutnje ili slične bedastoće. Pametnima dosta, a život je ionako prekratak da bi se objašnjavalo i onima drugima. Ovaj tekst je opet “Nešto drukčije” bit će manje politike i više osjećaja.
4.K
Prošle godine pisao sam o predivnoj gesti maturanata srednje škole Ivan Švear koji su sami osmislili, uredili i izveli predstavu – Voli me, ne voli me za djecu sa posebnim potrebama iz doma Sveti Vinko Paulski. Do tada sam pisao isključivo o „pametnim“ potezima naših dragih vođa no tada sam shvatio da ima boljih i kvalitetnijih tema od onog “kazališta” na Gornjem gradu i to onog prljavog kazališta – bez uvrede slavnom Bendu.
Ove godine maturanti naše srednje škole ponovno su me dirnuli, ali onako, do jaja. Naime, razred mog sina Nine 4.k, naručio je majice za „norijadu“ od Udruge Debra. Sav prihod od kupnje namijenjen je za “djecu leptire” odnosno za djecu oboljelu od bulozne epidermolize, na koju su “glumci” s Gornjeg grada zaboravili.
Svaki dodir toj djeci nanosi bol, no mislim da njih i njihove roditelje najviše boli nebriga onih koji bi o njima morali misliti.
Tekst na prednjoj strani majice je MAJICA JEDNA DONACIJE VRIJEDNA i ZAJEDNO ZA DJECU LEPTIRE-DEBRA dok je na leđima tekst koji govori o 4.K „NAPON I STRUJA U GLAVI SU NAM ČESTO, GURAMO PRSTE GDJE IM NIJE MJESTO!“
Eto, mislim da je tim tekstovima sve rečeno jer djeca su pokazala svoje pravo lice i naličje.
Njihovo lice je ozbiljno, prepuno empatije i shvaća život oko sebe. Naličje je oprečno tome i baš je onakvo kakvo treba biti kad si 18 godina mlad i lud i to me dirne. Ta mala gesta maturanata, njihovih profesora, cijele škole koja se uključuje u ovu plemenitu misiju pomoći djeci leptirima.
Ovog se svaki roditelj treba sjetiti svaki puta kad se poigra sa svojim djetetom, dobaci mu loptu, doda mu ribolovni štap i od djeteta dobije osmijeh. Dječji osmijeh je najveća plaća koju roditelj može dobiti. Ništa se ne može mjeriti s tim, nijedna limuzina, avion ili brod.
I treba biti sretan. Svaki roditelj zdravog djeteta treba biti sretan i do neba zahvalan za sreću što ne provodi dane po dječjim bolničkim odjelima, što ne spava na stolici pored bolničkog kreveta svoga djeteta.
Zašto to govorim?
Zbog 4.K, zbog svih maturanata ove škole, svih njihovih profesora, zbog svih maturanata svijeta, zbog sve djece. Posebno zbog djece leptira jer im svi moramo pomoći, a naša djeca su nam upravo pokazala način.
Ponovo su “male” i mlade osobe ispale veći i bolji ljudi, ponovo je letvica ljudskosti postavljena na višu razinu.
Nama roditeljima se ponekad čini da gubimo bitku, ostajemo bez teksta ili pravog postupka i onda je kao nama teško. Brus, stav stavite se u poziciju profesora koji svu našu djecu imaju na jednom mjestu u isto vrijeme dok vi ne možete vladati s jednim.
Probajte sa dvadeset jednim!
Na kraju, svaki put se put prisjetite djece leptira i njihovih roditelja i svom djetetu uzvratite osmijeh i ponovno mu dobacite loptu jer za čas će doći dan kad će se otisnuti u samostalni život, u ovu surovu stvarnost. Tada, biti će nam žao za svaki trenutak koji smo propustili, za svaku loptu koju nismo bacili. Osmijesi su tada jedino što će se brojiti i oni će jedini trajati.
Zato, za ovu akciju 4.K, profesorica Iva Ipšin, i cijela SŠ „Ivan Švear“ odličan (5)!
Goran Cerovečki
Ako još niste, sada možete lajkati portal Volim Ivanić
